U razgovoru za Hrvatsku udrugu za odnose s javnošću govorila je o početku svoje karijere, edukaciji mladih kolega, ali i smjeru u kojem se struka razvija.

Na početku se osvrnula na to kako je reagirala na dobivanje Grand PRixa za razvoj struke.

- Vijest me najprije iznenadila kao i svakog drugog dobitnika ove nagrade, pretpostavljam. Jer ovo nije nagrada za koju se netko prijavljuje pa onda i očekuje ili barem priželjkuje nagradu. Odluku u ovom slučaju bez vašeg znanja donose kolege koji su određene godine članovi žirija. Naravno, zahvalna sam kolegama koji su ove godine donijeli upravo takvu odluku jer je to priznanje koje dolazi od naše struke, od onih koji rade isti posao i mogu ga kompetentno valorizirati i ocjenjivati.

Na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završili ste studij matematike. Kako ste se našli u odnosima s javnošću?

Za vrijeme studija matematike počela sam raditi kao novinar. Trebao mi je posao s kojim bih mogla financirati studij, a baš tada se pokretao novi gradski radio i oglašena je audicija za novinare pa sam odlučila javiti se. Naravno, bila sam na audiciji jedina s PMF-a, ali sam među više od stotinu kandidata nakon pismenog teksta i intervjua odabrana u novinarsku ekipu informativnog programa. Premda sam voljela raditi u medijima, nakon nekoliko godina sam shvatila da me više privlači raditi na oblikovanju događaja i poruka nego o njima samo izvještavati i prenositi ih. U to vrijeme vrlo se malo ljudi bavilo PR-om, a formalne edukacije zapravo nije bilo. Učilo se iz prakse i strane literature. Uglavnom, nakon što sam diplomirala i odlučila baviti se odnosima s javnošću, javila sam se na natječaj koji je raspisao Agrokor, već tada najveća privatna kompanija u zemlji, za poziciju direktora odnosa s javnošću. I dobila sam posao! Baš zato što sam diplomirala matematiku. Sviđala im se ta moja širina znanja i interesa. I danas, više od 25 godina nakon toga, vidimo da nisu pogriješili ni oni, a ni ja kada sam odlučila baviti se komunikacijama. Premda, iskreno, povremeno mi bude žao što sam napustila matematiku. Ali nikada nisam požalila što sam ju studirala. Vjerujem da mi je upravo to omogućilo da u komunikacijama budem tako dobra, koliko god to nekome na prvu zvučalo čudno.

Odnosi s javnošću područje je u kojem rijetki čitav radni vijek imaju istog poslodavca. Kako Vi danas gledate na svoju karijeru? Postoji li nešto što biste da možete, u njoj promijenili?

Mislim da je svaki korak u mojoj karijeri bio dobar i vodio me prema onom sljedećem. Radila sam u medijima, korporaciji, velikoj i manjoj agenciji. Najveći dio karijere vezana sam uz agencijski rad. To mi najbolje odgovara jer mi omogućava različitije poslove i neprestano donosi nove izazove i promjene. Meni ta dinamičnost i visok radni ritam odgovaraju.

Velik je Vaš doprinos edukaciji stručnjaka za odnose s javnošću. Na što ste u tome najponosniji?

Najponosnija sam na onaj dio tog doprinosa koji se odnosi na ljude s kojima radim i s kojima sam radila. Svi koji su radili sa mnom znaju da od sebe i svojih suradnika uvijek tražim puno i letvicu izvrsnosti postavljam visoko. Znam da me nije lako pratiti, ali sam uvijek spremna bez zadrške i nesebično svakome prenositi sve što znam. Ljude s kojima radim, potičem da uvijek daju najbolje od sebe, da se razvijaju i profesionalno rastu. Radila sam kroz godine s jako puno ljudi i kolega koji su također izgradili lijepe karijere i postali vrhunski stručnjaci u ovom poslu. Na to sam baš ponosna. No, isto tako rado prihvaćam sve pozive za predavanja i rad sa studentima na našim fakultetima. Mislim da su im iskustva nas praktičara koji teoriju možemo interpretirati kroz ono što svakodnevno radimo, vrlo dragocjena i korisna.

Tri su ključne riječi koje uz Vas i Vaš rad vežu Vaši klijenti i poslovni suradnici: strateška komunikacija, široka slika i povjerenje. Koji je Vaš komentar na to?

Sve rečeno je zaista tako. To sam ja.

Koliko su se odnosi s javnošću promijenili od Vaše prve objave za medije do danas?

Suštinski ne toliko – i dalje je ključno znati procijeniti kada, kome, što i kako komunicirati i potom to uspješno realizirati. I pritom se držati etičkih načela struke – transparentnosti, istine i činjenica. Međutim, istodobno se promijenilo puno toga u alatima i tehnologiji koju koristimo. Spomenula sam to i na samoj dodjeli nagrada – kada sam ja počela raditi ovaj posao, objave za medije i pozive na događanja slali smo fax uređajima. Danas svakodnevno koristimo umjetnu inteligenciju. Imamo daleko više mogućnosti za izravnu i bržu komunikaciju s različitim javnostima. Kad govorimo o promjenama, dobro je da smo kao struka danas u većoj mjeri prepoznati i priznati nego prije, ali imamo još prostora za napredak po tom pitanju.

Kakva je budućnost ove struke?

Vjerujem da imamo dobru perspektivu. Naš posao su komunikacija i izgradnja odnosa i za tim će uvijek postojati potreba. U složenom okruženju i uz sve brže, a stalne promjene, naš posao trebamo raditi tako da koristeći nove tehnologije ne zaboravimo na empatiju. Empatija za očuvanje i budućnost naše struke ostaje iznimno važna. Jer ako nismo u stanju slušati, čuti i razumjeti druge te pomoći u uspostavljanju dijaloga i odnosa onda su sva naša tehnička znanja i nove tehnologije bez koristi.

Što biste poručili mladima koji svoju profesionalnu budućnost žele graditi u odnosima s javnošću?

Morate biti znatiželjni, uvijek dobro informirani o tome što se događa u svijetu i neposredno oko vas i morate biti spremni na učenje svaki dan. Također, tko god bira karijeru praktičara u odnosima s javnošću mora biti svjestan da u komunikacijama nema (samo) klasičnog radnog vremena. I mi trebamo imati dobar balans privatnog i poslovnog života, no komunikacija se događa 24/7. Većina kriza dogodit će se u dane vikenda, tijekom noći ili u vrijeme praznika, a reagirati treba odmah.

Violeta Colić: „Koristeći nove tehnologije u odnosima s javnošću ne smijemo zaboraviti empatiju“

Vezano