Za početak nas je zanimalo što njemu predstavlja ova nagrada, a izv. prof. dr. sc. Damir Jugo na to kaže:

„Prije svega ogromnu privilegiju. Kada ti priznanje dodijele kolege s kojima dijeliš profesiju skoro 20 godina, moraš biti sretan, ponosan i počašćen. S druge strane, postoji i onaj citat o nagradama i priznanjima koji kaže da svaka nagrada nije samo priznanje za ono što si dosad napravio, već za ono što se od tebe tek očekuje u budućnosti. Zato osim ponosa osjećam i veliku obavezu da nastavim pridonositi našoj struci i dalje.“

Kada smo ga pitali postoji li trenutak kada je znao da je PR ono čime se želi baviti i na koji trenutak u karijeri je najponosniji rekao nam je kako se ovdje radi o ljubavi na prvi pogled:

„Odnose s javnošću sam odabrao na vjerojatno prvom predavanju treće godine fakulteta na smjeru „Odnosi s javnošću“. Naša me struka puno više zainteresirala od novinarstva, a točka na „i“ je bio posjet konferenciji HUOJ-a koja se tada održavala u Zadru. Tamo sam došao kao zainteresirani student treće godine bez ikakvog iskustva, doslovno testirati svoju znatiželju. Slušajući tada puno iskusnije kolege od sebe, shvatio sam da je to to. Zato mogu bez problema reći kako je i HUOJ uvelike usmjerio moju karijeru, pa iz toga proizlazi i odgovor na prvi dio pitanja. Jako sam ponosan na ovo priznanje i mogu reći da je to najviše priznanje koje sam dosad primio.“

Na pitanje koliko su se stvari unutar struke promijenile od početka karijere, odgovara:

„I puno i malo. Ja bih rekao da je struku najviše promijenila tehnologija. Prvi primjer koji mi pada na pamet jest da je nekad slanje jednog najobičnijeg priopćenja trajalo cijeli dan. Trebalo ga je poslati telefaksom na stotine adresa, a svatko tko se još sjeća telefaks uređaja, zna koji je to bio posao. Danas postupak slanja traje doslovno nekoliko minuta e-mailom. To najbolje pokazuje koliko mnogo tehnologija mijenja ono što radimo u odnosima s javnošću, ali princip kojim radimo; da razmišljamo unaprijed, vodimo računa da se ne može svima pristupiti na isti način, oblikovati neku informaciju ili isplanirati kampanju je gotovo pa isti. Nova etapa tehnoloških promjena i utjecaja na struku nas nedvojbeno čeka s primjenom umjetne inteligencije.“

Nadalje, ističe kako:

„Mlada osoba koja ulazi u svijet komunikacija morabiti spremna prihvatiti činjenicu da komunikacije nisu „gin&tonic“ profesija već struka koja zahtjeva puno razmišljanja, rada i vremena za stolom. Sjećam se mnogo primjera gdje su mladi studenti na praksama u agencijama ili tvrtkama nakon nekoliko tjedana bili silno razočarani jer praktički nisu ustali od stola, a očekivali su puno evenata, zabava, svečanih ručkova i večera. Upravo činjenica koliko se svijet komunikacija promijenio razvojem tehnologije govori da u njemu nema opuštanja, stalno treba učiti, pratiti trendove i biti spreman prilagođavati se. Bez toga nema uspjeha u odnosima s javnošću. Ipak vjerujem da mladima količina prakse koja danas postoji na studijima koji ih pripremaju za rad u svijetu komunikacija, znatno ranije približi ono što radimo pa je količina upitnika i broj razočaranih sve manje. Ključna stvar je da u našoj profesiji učenje nikad ne prestaje. Naravno, ako želiš napredovati.“

Ističe i kako je najveći izazovi s kojima će se PR struka morati suočiti u skorije vrijeme bez dileme primjena umjetne inteligencije u svakodnevnom radu:

„Rasprave o tome koliko će AI promijeniti društvo u cjelini i hoće li zamijeniti ljude su već jasno iznjedrile tezu da će ljudi uvijek biti potrebni, ali da će vjerojatno raditi drugačije nego su radili dosad. Opet se vraćamo na onu maksimu o potrebi stalnog učenja u svijetu komunikacija. Kolege u odnosima s javnošću vjerojatno već koriste AI u nekim segmentima, ali vjerujem da će se ta primjena drastično povećati u idućem razdoblju. Rekao bih da će ona smanjiti potrebu za komunikacijskim tehničarima, ako ih tako mogu nazvati, koji se dominantno bave tehničkim poslovima poput pisanja i sličnih poslova, ali će drastično povećati potrebu za komunikacijskim menadžerima koji znaju ispravno interpretirati podatke, planirati, promatrati kontekst u kojem se neki projekt ili komunikacija odvija i koji mogu donositi odluke. Ova promjena koja je vrlo blizu je zaista velika prilika za sve kolege koji žele napraviti dodatni iskorak jer će potražnja za takvima „među nama“ eksponencijalno porasti.“

Na pitanje koliko su današnji vlasnici i rukovoditelji organizacija svjesni važnosti PR-a odgovara:

„Ja bih rekao da su svjesni više nego ikad. Nekada je zaista bilo potrebno detaljno objašnjavati menadžerima da moraju komunicirati i zašto to trebaju činiti, međutim danas često u razgovorima s njima vrlo brzo dođe do trenutka kada izgovore rečenicu bez vas komunikacijskih stručnjaka više ništa ne ide. U svijetu u kojem živimo sve je dostupno u „tri klika“ i većina tih ljudi koji odlučuju i sami npr. imaju društvene mreže i na njima su vrlo aktivni, pa više nije pitanje treba li meni i nama PR, već se debata s njima više vodi oko pristupa koliko treba komunicirati, kako to činiti, kojim kanalima i naravno s kojim sadržajem.“

Kao veliki zagovornik stručnih studija u sustavu visokog obrazovanja, međusobne integracije teorije i prakse, povezivanja visokih učilišta i gospodarstva te njihovog međusobnog sinergijskog djelovanja na razvoj i prilagodbu sadržaja studijskih programa na pitanje kako bi trebali biti strukturirani ti programi i na čemu bi im bio fokus ako žele održati korak s tržištem izv. prof. dr. sc. Damir Jugo ističe kako su oni prvenstveno važni jer omogućavaju da studentima u puno većoj mjeri nego na sveučilištima i sveučilišnim studijima predaju ljudi iz prakse te nastavlja:

„Više nije dovoljno da studenti u predavaonicama slušaju samo teoriju, a da kroz praksu izvan njih dobiju uvid kako ta teorija funkcionira u stvarnom životu. Danas studentima u predavaonicama, pogotovo onim gdje se uče komunikacije, trebaju predavati ljudi koji su donedavno radili u praksi ili koji to čine i dalje. Kada smo pokretali Veleučilište Edward Bernays i praksu uključili već na prve godine studija, govorili su nam da je to suludo i prerano. Danas je to uobičajeno na svim studijskim programima. Recept je jednostavan, u nastavi moraju aktivno sudjelovati praktičari iz struke, visoka učilišta moraju imati sustav prakse u kojem studenti nisu ostavljeni da se snalaze sami, a studijski programi se moraju stalno mijenjati i pratiti ono što se događa u stvarnom životu i sektorima za koje pripremaju studente. To je jedina prava definicija „usklađivanja obrazovanja i tržišta rada“ koju često čujemo u javnom prostoru.“

Na pitanje zaostaje li ili prednjači Hrvatska u odnosu na zemlje zapadne Europe kada je u pitanju PR tvrdi:

„Vjerujem da nimalo ne zaostajemo i da smo rame uz rame ili vrlo blizu većini Europe i svijeta. Opet je tu svoje učinila tehnologija i mogućnost da sve što se događa na starijim i većim tržištima pratimo doslovno uživo. Sve nam je dostupno, od kampanja koje se rade u cijelom svijetu, primjera dobre prakse, stručnjaka i kolega s vodećih obrazovnih ustanova te agencija i tvrtki koje te prakse provode. Razmjena znanja i iskustava se događa u realnom vremenu i doslovno nema razloga da smatramo da mi po bilo kojoj osnovi zaostajemo za Europom ili svijetom.“

Na pitanje nedostaje li nam više znanstvenih radova i istraživanja u Hrvatskoj iz područja PR-a govori:

„Mislim da istraživanja u smislu kvantitete ne nedostaje, budući da se značajno povećao broj visokih učilišta koja se bave odnosima s javnošću, kolega koji su profesionalni predavači tj. znanstvenici, ali i kolega iz prakse koji su angažirani u nastavi pa se samim time bave i istraživanjima. Ono što mi se čini, jest da nam u tim istraživanjima nedostaje fokusa, odnosno, stvarne praktične primjene rezultata do kojih tim istraživanjima dođemo. Pojednostavljeno rečeno, mislim da više ne treba istraživati samo što se događa i u kojoj mjeri, već fokus prebaciti na traženje odgovora na pitanje zašto je neki trend prisutan i koje su praktične implikacije toga što se događa. Veliki sam pobornik primijenjenih istraživanja koja podrazumijevaju da ako iz istraživanja koje provodimo ili rada koji objavljujemo praktičari neće imati mogućnosti nešto već sutra primijeniti u svome radu, onda to nema previše smisla. Mislim da se to može itekako primijeniti na radove i istraživanja iz područja odnosa s javnošću.“

Po pitanju broja agencija za odnose s javnošću, izv. prof. dr. sc. Damir Jugo kaže kako smo u Hrvatskoj konačno po svim točkama došli u fazu da tržište regulira potrebu i potražnju za agencijama, konzultantima ili praktičarima. Nastavlja:

„Mislim da agencija ima točno onoliko koliko ih je potrebno. Ono što mi perspektiva koju imam kao čelnik jednog visokog učilišta koje izvodi studije iz područja komunikacijskog menadžmenta i odnosa s javnošću pokazuje, jest da se studenti zapošljavaju vrlo rano, puno ranije nego inače, odnosno već na nižim godinama studija. To pokazuje ogromnu potražnju tržišta za novim, mladim ljudima, a ta potreba je očito generirana potrebom za ovakvim uslugama, i kroz agencije za odnose s javnošću, digitalno komuniciranje ili kroz ljude zaposlene unutar tvrtki i organizacija. Uživajmo u tome i budimo sretni da je potražnja za našom strukom ogromna.“

Za kraj što se tiče planova za dalje i budućih postignuća izv. prof. dr. sc. Damir Jugo istaknuo je:

„Kao što sam rekao i na početku razgovora, priznanje koje mi je HUOJ dodijelio zaista shvaćam kao poticaj i obvezu za daljnji rad i angažman u struci. Cijeli svoj profesionalni vijek sam spajao visoko obrazovanje i struku, praksu odnosa s javnošću. S obzirom da sam prvih 10 godina više bio u praksi, odnosno u agenciji, a posljednjih 10 godina sam više u akademskom svijetu tj. na Bernaysu, logično mi se čini da u idućih 10 još više integriram ova dva svijeta. Jako volim svoj posao u visokom obrazovanju i jednako toliko volim svoju struku, a upravo u spoju ta dva elementa svog života imam još puno ideja i planova, od novih obrazovnih programa pa do novih knjiga i različitih projekata i istraživanja. Naravno, planiram i dalje biti vrlo aktivan u HUOJ-u, vjerujem da se sve spomenuto može jako lijepo integrirati i uvezati.“

Jako sam ponosan na ovo priznanje i mogu reći da je to najviše priznanje koje sam dosad primio

Vezano