Međutim, tema koju je nedavno otvorila novozelandska premijerka Jacinda Ardern u parlamentu svoje zemlje svakako zaslužuje dodatnu pozornost jer može se očekivati da će se u velikoj mjeri odraziti na sadržaj, ali i mogućnosti objavljivanja korisnika digitalnih platformi.

Naime, tijekom obraćanja održanog neposredno nakon tragedije u Christchurchu, koju je Facebook uživo prenosio, nesposoban pravodobno zaustaviti prijenos pa su ga preuzeli i Twitter i YouTube omogućujući tako globalno širenje uznemirujućeg sadržaja, s punim je pravom izjavila da društvene mreže svakako snose dio odgovornosti iako nisu jedine odgovorne za pokolj.

Facebook se ne smatra odgovornim i ne gubi vrijeme te je odmah počeo kampanju kojom svim silama nastoji prebaciti odgovornost na regulatore, očekivano usmjeravajući raspravu u smjeru koji je njemu najprihvatljiviji i koji mu osigurava pozitivnu percepciju i nastavak dominacije. Zuckerberg tako u kolumni objavljenoj u Washington Postu pokazuje preuzimanje inicijative, apelirajući na regulatore da preuzmu nadzor i reguliraju upotrebu interneta u četirima glavnim područjima: štetnim sadržajima, integritetu izbora, privatnosti i prenosivosti podataka.

Iako je potreba uvođenja određenih ograničenja vezanih za sadržaj i aktivnosti očita i nužna, vrlo je važno regulaciju pametno uskladiti jer je pravo pitanje na koji način ograničiti, a pritom ne umanjiti slobodu govora. Jednak recept za online kao i za offline vjerojatno je pravi put. Javno sramoćenje i kleveta, ugrožavanje nacionalne sigurnosti i/ili javnog reda i mira, prava djece i dijeljenje pornografskog i općenito neprimjerenoga, nepristojnog i uvredljivog sadržaja u većini se zemalja ionako već kažnjava. Jedino je tu potrebno vrlo jasno odrediti što točno pojam „nacionalna sigurnostˮ podrazumijeva jer se ne smije dogoditi da se zlorabi i da se, primjerice, korisnicima onemogući kritika vlasti jer onda dovodimo u pitanje slobodu govora zajamčenu ustavom. Međutim, uz nužnost uvođenja određenih oblika regulative, jedini pravi smjer je usporedno uvođenje samoregulative, uz sustavnu edukaciju korisnika o uljuđenom i pristojnom ponašanju.

Budući da je suodgovornost digitalnih platformi nedvojbena, s obzirom na to da su luđaku omogućile da se čak 17 minuta uživo prenosi pokolj, a očito je da ih se više ne može smatrati samo „poštarima”, što je dosad bio slučaj, imajući na umu američki Zakon o komunikacijskoj pristojnosti iz 1996. godine koji premijerka Arden dovodi u pitanje, ostaje nam samo vidjeti koje će točno postupke poduzeti regulatori. No, još je zanimljivije na koji će se način društvene mreže samoregulirati i tako ograničiti/kontrolirati aktivnosti svojih korisnika, a sve kako bi sačuvale vlastiti ugled.

Ima li Jacinda pravo? Samoregulacija, regulacija i mali Z