Kao teoretičar i praktičar odnosa s javnošću osvrnuo se na razvoj struke u Hrvatskoj te aktualno razdoblje u kojem jača njezina uloga.

Što su za Vas odnosi s javnošću?

U mojoj knjizi Odnosi s javnošću - Teorija i praksa (2008. i 2016.) dao sam svoju definiciju odnosa s javnošću. Za mene „odnosi s javnošću proces su komuniciranja organizacije s njezinom unutarnjom i vanjskom javnošću u svrhu postizanja međusobnog razumijevanja, izgradnje društvene odgovornosti i ostvarivanja zajedničkih interesa.“

Dakle, odnosi s javnošću su izraženo interdisciplinarni i osnovna im je svrha uspostavljanje, provedba i razvijanje komunikaciju između organizacije i njene ciljne javnosti (dionika). Kada odnose s javnošću stavimo u praktičan okvir onda dolazimo do pojedinca, komunikatora koji prakticira i provodi odnose s javnošću. Smatram da je komunikacijska kompetencija ključna za uspješne odnose s javnošću. Kad kažem ključna onda nikako ne i jedina. Znanja i vještine konvergiraju u korpus sposobnosti pojedinaca da vode i provode složene koncepte odnosa s javnošću.

Koliko su odnosi s javnošću važni?

Odnosi s javnošću su u samom centru popularne kulture. Izazivaju veliku pozornost i rekao bi s pravom jer su izuzetno važni za svaku organizaciju i društvo. Tako se odnosi s javnošću opisuju kao „ljepilo“ koje drži organizaciju na okupu. S druge strane odnosi s javnošću su važni onoliko koliko menadžment shvaća da su važni. Iz osobnog iskustva, a prošao sam i komunikacijske i menadžerske faze, znam da su uspješni odnosi s javnošću ona profinjena konkurentnost koja čini neke organizacije boljim i uspješnijim od drugih. Odnosi s javnošću strašno doprinose izgradnji slike (imidža), identiteta i reputacije. Kada to menadžeri shvate, odnosima s javnošću daju onaj važan prostor u kojem naša profesija odgovara optimalno i uspješno.

Možete li usporediti odnose s javnošću u Hrvatskoj sa strukom u okolnim zemljama?

Uvjerenja sam da se odnosi s javnošću u Hrvatskoj razvijaju brže i snažnije u odnosu na okruženje. Organizacijski su dobro strukturirani, a HUOJ daje jednu dimenziju ozbiljnosti i profesionalnosti koja je nužna za organizacijsko jačanje i pozicioniranje. Odnosi s javnošću u Hrvatskoj razvijaju se u svim društvenim područjima. Vrlo su istaknuti brojni pojedinci koji su svojevrsni brendovi struke ili profesije.

Što biste u odnosima s javnošću u Hrvatskoj promijenili?

Teško je reći što bi promijenio. Sustav obrazovanja je gotovo adekvatan. Morali bi više raditi na etičkim pitanjima u smislu važnosti etike u profesiji i primjeni. S druge strane mislim da je nužna stalna interakcija između menadžmenta i odnosa s javnošću. Čini mi se da nam tu nedostaje više interakcije kako bi se bolje razumjeli i time podizali, još više, odnose s javnošću na stratešku razinu.

Koliko su se odnosi s javnošću promijenili zbog pandemije novog koronavirusa?

Nužno se nisu promijenili. Možda je došlo do promjene i primjene komunikacijskih kanala. Do izražaja je došlo krizno komuniciranje, a upravljanje krizama svakako je čest program aktivnosti odjela ili agencija za odnose s javnošću. Zbog toga kažemo da su odnosi s javnošću sustav „ranog upozoravanja“. Kad je kriza onda odnosi s javnošću imaju još i više važniju ulogu. E sad, drugo je pitanje koliko to shvaćaju donositelji odluka. Nekima je kriza bila prilika, a drugima opasnost.

Što smo u aktualnom razdoblju vidjeli dobro u komunikaciji, a što loše?

Kada gledam Hrvatsku kao studiju slučaja i komunikaciju u vrijeme krize i kada to usporedim s drugim zemljama (sve je malo ili veliko dok se ne usporedi s drugim), moram reći da sam profesionalno prezadovoljan kako je Hrvatska odgovorila na izazov pandemije korona virusa ali i komunikacijski. Stavljajući „koronakomunikaciju“ u zemljopisno širi kontekst onda se vidi kako je u drugim zemljama dominirala jednosmjerna komunikacija, a pandemija je bila povod za bildanje raznih imidža, novih repozicioniranja na političkoj i javnoj sceni, te „pakiranja“ određenih osoba prije svega političara.

Što možemo od odnosa s javnošću očekivati u „novoj normalnosti“, razdoblju koje slijedi?

Vjerujem da će brojni dionici shvatiti kako je uspješna komunikacija kroz odnose s javnošću strateški resurs svake organizacije i da će tom resursu posvetiti više strateške pozornosti. S druge strane vjerujem kako će ova kriza dodatno utjecati na repozicioniranje komunikacijskih kanala, a time i komunikacijskih vještina. Od nas će se tražiti novi komunikacijski kapacitet i nove mogućnosti. Pošto će posljedice ove krize trajati još neko, tko zna možda i duže vrijeme, vještine koje su vezane za Internet, dominirat će tržištem.

Na koji se način znanstvena zajednica bavi odnosima s javnošću?

Danas su odnosi s javnošću znanstvena disciplina, točnije odnosi s javnošću su grana informacijsko-komunikacijskog polja i područja društvenih znanosti. Izučavaju se na brojnim sveučilištima i učilištima i visokim školama. Programi su usklađeni sa svjetskim standardima. Mučimo se još uvijek s praktičnim aspektima nastave. No, to je proces kao i sve drugo. U načelu, zadovoljan sam načinom na koji su se odnosi s javnošću pozicionirali u znanosti u posljednjih dvadeset godina.

Što biste preporučili praktičarima, a što onima koji se bave znanošću odnosa s javnošću?

Izgradnja kompetencija je naša svakodnevna zadaća. Bildanje znanja i vještina. Kako bismo postigli PR izvrsnost, moramo prednost dati znanju, a znanje oplemeniti vještinama. To znači stalno i kontinuirano učenje. Kod znanstvenog pristupa moramo se više baviti istraživanjima. Samo su istraživana jamstvo razvoja znanstvenih odnosa s javnošću.

Na što ste u svojoj karijeri najponosniji?

Ah, puno je toga. Možda je moj prijem u redovitog člana Europske akademije znanosti i umjetnosti nešto na što sam najponosniji. U znanstvenom smislu biran sam za redovitog profesora s područja odnosa s javnošću. Kao PR-ovac sam bio dekan Filozofskog fakulteta, zatim rektor Sveučilišta u Mostaru i potom član Europske akademije. Kada sve te uspjehe sagledam, mislim da je komunikacijska kompetencija bila ključna za moj razvoj i moje uspjehe. Dakako, ponosim se i svojim knjigama i svojim studentima, diplomantima i doktorandima. Na kraju balade ostaju samo prijatelji i oni su najveće bogatstvo svakog čovjeka.

Čime se sada bavite?

Vodim Sveučilište, predajem, puno učim i pišem nove knjige.

Što ste posljednje pročitali, a što pogledali?

Oh, puno toga. Ušao sam iz pisanja jedne u drugu knjigu. Gutam literaturu. Razumije se, uglavnom stručnu. Ali da ne bi ostao na nultom govoru, tj. odgovoru evo izdvojit ću neke knjige: Marka Tulija Cicerona - Lelije o prijateljstvu, koju čitam drugi put, knjigu Stevena F. Haywarda: Churchill umijeće vođenja, također drugi put i evo treća je, 12 pravila života od J. Petersona, trebam li naglasiti da je čitam drugi put. Otkrio sam bogatstva drugog ili trećeg čitanja knjige. Čini mi se da je prvi put čitam brzo i nervozno, prolazim kroz sadržaj. Drugi put je shvaćam, a treći put učim.

Što Vam znači nagrada Grand PRix za doprinos struci Hrvatske udruge za odnose s javnošću?

Puno mi znači. Znači mi priznanje profesionalaca i kolega. Kako sam ostavio svoj trag i u Hrvatskoj ali i BiH i drugim zemljama to mi dođe kao nagrada za životno djelo. Hvala Hrvatskoj udruzi za odnose s javnošću i prof. dr. Ani Tkalac Verčić, povjerenstvu i svim tijelima Udruge na dodjeli ove nagrade. Uistinu iskreno hvala. Ja sam svjestan da trenutno živim u Mostaru, da nisam svakodnevno dio PR života u Hrvatskoj i smatram ovu odluku hrabrom, ali isto tako i zasluženom jer moj doprinos razvoju odnosa s javnošću kroz 20 godina akademskog rada, kroz više knjiga, mentorstva na svim razinama obrazovanja nije mali. Ova nagrada potvrđuje da se vrijedi uložiti i založiti za profesiju. Profesija to uvijek vrati. Neka to bude poruka mladima.

Zoran Tomić: Organizacijama je uspješno vođenje odnosa s javnošću strateški resurs

Vezano