Home - Hrvatski

Muzej za umjetnost i obrt poziva na otvorenje izložbe BANE MILENKOVIĆA : SLIKE 9/8 - 11.03.2010., MUO, u 20 sati

Muzej za umjetnost i obrt ima čast pozvati Vas

u četvrtak, 11. ožujka 2010. u 20 sati, na otvorenje izložbe

BANE MILENKOVIĆ : SLIKE 9/8

Akademski slikar Bane Milenković izlaže 33 ulja na platnu (155 x 185 cm), a publika slike može razgledati do 11. travnja 2010. godine.

Miroslav Gašparović, ravanatelj Muzeja za umjetnost i obrt, autor je izložbe i kataloga.

Miroslav Gašparović
SLIKARSKI NEVER-NEVER LAND BANETA MILENKOVIĆA

Prepoznatljive stilske osobitosti slikarstva Baneta Milenkovića očitovale su se već u njegovim ranim radovima tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji. Njegov način, onda i danas, možemo okarakterizirati kao slikarstvo alla prima, snažne geste i kolorizma, koje svoj izraz nalazi u jednostavnim formama smještenim u rubno područje apstrakcije i figuracije, ostvarujući u tom međuprostoru svoj konzistentan slikarski svijet.

Iako naizgled paradoksalno, u tom njegovom svijetu svaka je slika mala priča za sebe, ispričana iskonskom dječjom zaigranosti i čistim užitkom slikanja koji pršte iz njegovih slika, a ipak daleko od svakog nagovještaja narativnosti. One funkcioniraju višeslojno, od pojednostavljenog crteža, gotovo dječje izravnosti i čestog kolorističkog kontrapunktiranja, do idilične, bajkovite atmosfere imaginarnih prostora i krajolika koji su svojstveni svakoj Milenkovićevoj slici i postali su, skoro bi se moglo reći, njegovim zaštitnim znakom. Začudno je da se neposrednost, uočena već na njegovim najranijim slikama, uspjela sačuvati do danas.

Rijetko je koji suvremeni umjetnik uspio do te mjere definirati svoj samosvojan univerzum, bazirajući ga pritom na klasičnim slikarskim motivima – pejzažu, mrtvoj prirodi, marinama, interijerima – stvorivši unutar njega svoj vlastiti konzistentan jezik simbola i motiva. Ludizam njegova slikarstva ne znači ujedno površnost ili nedostatak ozbiljnosti, već upravo suprotno. Zar nije igra jedno od bitnih ljudskih svojstava, upravo ono područje u kojem se iskazuju neograničene mogućnosti kreativnosti ljudskog genija?!

Krajem osamdesetih, u snažnom postmodernističkom pokretu obnavljanja slikarstva tzv. nove slike, Milenković je bio jedan od njegovih glavnih nosilaca.

Pripadnost njegove poetike svijetu postmoderne sjajno je definirao likovni kritičar Darko Glavan napisavši jednom prilikom da “Milenković pripadapostmodernističkom svijetu dvojnosti ukojem se njegova imaginativna i slikarskastrast disciplinira racionalnom analizom idoradom iracionalnih emanacija.”

Izložba slika Baneta Milenkovića u Muzeju za umjetnost i obrt predstavlja radove nastale u posljednjih nekoliko godina. Unatoč tomu da se ne radi o retrospektivi umjetnikova sveukupnog stvaralaštva, ova izložba na određen način ipak označava svojevrsnu razdjelnicu u njegovu radu – ante i postquem. S obzirom na činjenicu da odabir izloženih radova nije učinjen po nekom unaprijed definiranom konceptu, slike ni idejno ni stilski ne tvore zatvoreni ciklus; riječ je o kvalitativnom odabiru njegove recentne produkcije, koji predstavlja raznovrsnost Milenkovićeva motivskog i stilskog interesa u ovom času. Neopterećen uvriježenim shvaćanjem da izložba mora biti unaprijed definirana teza elaborirana slikarskim radovima, Milenković time ustrajava u nastojanju da se i ovom prilikom pridržava svog jedinog creda, a to je „zadovoljavanjevlastitih pretpostavki o tome što slika (odnosno ovom prilikom izložba) trebabiti“. Ova postavka Feđe Vukića čini mi se temeljnom za razumijevanje cjelokupnog Milenkovićeva slikarstva, jer se ono nikako ne uklapa, kao što smo vidjeli, u uobičajene kategorije suvremenog kritičarskog aparata. Upravo je ta sloboda koju si je umjetnik prisvojio osnova njegova slikarskog habitusa.

Slikarstvo Baneta Milenkovića nije unaprijed promišljena studija određenog problema ili motiva, umjetnik ne teži niti sličnosti niti stilskoj konzistentnosti zbog nje same: slika se jednostavno događa. Njegovo slikarstvo nastaje iz osjećaja i ruke, a ne iz ideje i konstrukcije. On je na neki način ostao vjeran postavkama i slobodi nove slike, ostajući nesputan mijenama vremena. Milenkovićev likovni repertoar temelji se na određenim arhetipskim formama i formulama koje,igrajući se, stavlja u različite međuodnose stvarajući tako snoviti, idiličan, slikarski svijet oslobođen zakona gravitacija i perspektive. Iako je taj svijet potpuno lišen ljudskog lika, njegova se prisutnost, iako indirektna, osjeća posvuda – kao onoga tko je sagradio brod ili kuću, stavio cvijeće u vazu, kao onoga tko se otputio brodom nekamo daleko ili netom zatvorio vrata kuće ili će u nju svakog časa ući. Milenkovićeve slike natopljene su dubokom humanošću. Ti arhetipski prizori simplificirane Arkadije svijet su koji dodiruje ono iskonsko u nama – zaštićen i topao, na neki način to je Milenkovićev Neverland, bez kapetana Kuke i krokodila sa satom. Upravo u tom nepatvorenom čuvanju neposrednog, slobodnog, neopterećenog dječjeg u svom slikarskom izrazu ili možda slikarskoj igri, ono je što je Milenkovićevo slikarstvo učinilo različitim i samosvojnim. Traženje uporišta, podrijetla i veza u slikarskoj tradiciji moglo bi nas odvesti na krivi put u pokušaju njegova razumijevanja i interpretacije, jer za njega apsolutno nije važno tko je, gdje i kada nešto naslikao prije njega i tko mu je izvor i uzor za određeni potez kistom, već je bitno kako je to sam umjetnik uklopio u svoju sliku – u svoj novi ideal. Još je Leonardo da Vinci, pišući o idealu ljepote, ukazao na to da je neophodno od prirode – ili umjetnosti – uzeti ono što će bolje iskazati ideal kojemu težimo. U ovom slučaju idiličan svijet Baneta Milenkovića.

Među izloženim djelima posebnu pažnju privlači nekolicina slika s motivom mora. To je, kao što znamo, čest Banetov motiv, no ovom je prilikom upravo na njima došlo do možda najznačajnijeg kako formalnog tako i ugođajnog pomaka. Dosad smo navikli da na sličnim slikama dominira brod, odnosno trag brodskog dimnjaka, dok je morska površina tek crta po kojoj se taj brod kreće, no na ovim novim slikama – More i diptih Unije – naglasak se izmijenio, tako da kopno i nebo postaju glavnom temom slike. Riječ je o svojevrsnim marinama visokog horizonta na kojima kopnena i morska površina, tamnozelene, plavo-crne boje, zauzima gotovo cijelu površinu slike, dok se amblematski brodić skoro potpuno izgubio ili nestao na dalekom horizontu. Uz očiglednu radikalnu kompozicijsku promjenu dobiva se dojam da dolazi do značajnog ikonografskog i stilskog odmaka od dosadašnjih slikarskih preokupacija, otvarajući nov prostor njegovu slikarstvu.

Iako se na hrvatskoj likovnoj sceni pojavio na valu postmodernističke noveslike, opstojnost i razvitak Milenkovićeva izraza tijekom posljednjih dvadesetak godina ukazuju na to da nije riječ o umjetniku koji se okoristio određenim “pomodnim” trendovima da bi prvom prilikom bio odnesen nekim novim “valovima”, već o punokrvnoj, rasnoj, autorskoj osobnosti koja je pronašla i dobro definirala svoj imaginativni likovni svijet.